Work is love made visible. And if you cannot work with love but only with distaste, it is better that you should leave your work and sit at the gate of the temple and take alms of those who work with joy.

Kahlil Gibran

Izlaženje iz zone komfora je način na koji možemo postići osobni rast. Ako cijeli život radimo stvari na isti način, nećemo puno toga naučiti i nećemo se razvijati. Izlaskom iz zone komfora postižemo osobni rast. Kad izađemo iz zone komfora u jednom području i vidimo da možemo nešto što smo prije mislili da ne možemo, počinju nam se otvarati vidici i na drugim poljima.

Primjerice, ako izađemo iz svoje zone komfora i prijavimo se na natječaj za posao, naučit ćemo nešto novo. Međutim, možda je u nekoj situaciji bolje da ostanemo tu gdje jesmo. Koji je to kriterij po kojem ćemo znati koja je opcija u određenom trenutku bolja za nas?

Ako nam se pojavljuje otpor kad se nađemo u takvoj situaciji, najprije si trebamo postaviti pitanje je li to zato što se bojimo nečega. Možda se bojimo da nećemo uspjeti, da nas neće pozvati na razgovor za posao, da će nam biti naporno ako upišemo školu trčanja. Ako je odgovor na to pitanje negativan, možda se radi o osobnim granicama. Možda nešto ne želimo napraviti jer ne uživamo u tome dovoljno ili to u ovom trenutku nije za nas.

1. Ne izlazim iz zone komfora zbog straha

„Općenito, kad učimo ili doživljavamo nešto novo, upotrebljavamo više dijelova mozga nego kad radimo stare stvari“, kaže Eric Jensen u knjizi Supernastava. Ako je u pitanju strah, trebamo se za početak zapitati je li taj strah utemeljen. To što su nas bake i mame učile da ćemo se od propuha razboljeti, ne znači da su bile u pravu. U knjizi Danci i stranci autorica Kristina Wolsperger Danilovski opisuje kako Danci svoju djecu ostavljaju u kolicima vani na hladnoći, na svježem zraku. Razlika je u mentalitetu, odnosno perspektivi. Vjerojatnije je da ćemo se razboljeti zato što vjerujemo da ćemo se razboljeti nego zato što smo bili izloženi propuhu ili hladnoći.

Druga stvar koju si trebamo priznati je da iza svakog straha zapravo stoji želja. Teže je prijaviti se na natječaj za posao koji priželjkujete jer se bojite negativnog ishoda. Bojite se kako će proći razgovor, hoćete li imati tremu i predstaviti se u najboljem svjetlu. S druge strane, kad vas netko pita za savjet, uvjeravat ćete tu osobu da se ne treba bojati i da slijedi svoje želje. Kad neku situaciju sagledamo objektivno, lakše nam je nego kad se sami nalazimo u takvoj situaciji. Razlika je u tome koliko nam je do nečega stalo. Puno je lakše kad nismo emocionalno uključeni.

2. Razlika između osobnih granica i zone komfora

Naravno, nekad ćemo ostati tu gdje jesmo. Međutim, kako odrediti tu razliku između straha iza kojeg se krije želja i jednostavnog odbijanja nečega što nam nije dovoljno gušt? Gdje je ta granica koja kaže da sam ja osoba koja želi napredovati, ali ne u segmentu određenog natječaja?

Nekad ćemo donijeti racionalnu odluku, a nekad ćemo samo instinktivno, bez razmišljanja, znati da nešto jest ili nije za nas. U većini slučajeva će odluka biti kombinirana. Međutim, ono na što se uvijek možemo osloniti, je tijelo. Ako naučimo slušati tijelo, ono će nam uvijek dati točan odgovor. Tjelesna reakcija će za svakoga od nas biti specifična, ali postoje i općeniti signali koje možemo prepoznati. Primjerice, ako osjećamo grč u želucu, a iza njega osjećamo i lagano treperenje i širenje kao kad smo zaljubljeni, definitivno bismo trebali probati. Ako u tijelu osjećamo grčenje i zatvaranje, to znači da to nešto u ovom trenutku nije za nas. Možda u nekom drugom trenutku bude drugačije. 

Ravnoteža – volja i znatiželja

The only way to do great work is to love what you do.

Steve Jobs

Poslove i slobodne aktivnosti biramo prema afinitetima i talentima. Kad otkrijemo u čemu smo dobri i čime se želimo baviti, razvijamo te talente i ostvarujemo svoje potencijale. Međutim, nije dovoljno samo prepoznati talent i vjerovati da ćemo cijeli život biti dobri u tome i da će nam to ići glatko. Ako onome što radimo pristupamo sa voljom, strašću i znatiželjom, bit ćemo ispunjeniji, zdraviji i vodit ćemo sretniji život. Tako ćemo prihvatiti stav da je put zadovoljstva i sreće zapravo put učenja i napretka.

Kad imamo jasno definirane ciljeve, lakše ćemo razviti volju koja nas vodi prema ispunjenju cilja. Volju da isprobamo nove stvari, da naučimo nešto novo i da se na taj način razvijamo, povećamo svoj potencijal, svoje sposobnosti i kapacitet. Kad razmišljamo na taj način, postižemo i drugačiju realnost od one koju smo inače postizali. Svatko od nas nosi u sebi različite potencijale, pitanje je samo koje ćemo odabrati razvijati. Ali ako ostajemo znatiželjni, to će nas držati ustrajnima u onome što radimo i čime se bavimo.

Tada će nam se strast koju smo uložili vratiti još većom strašću i ljubavlju prema poslu ili aktivnosti kojom se bavimo. I tako će nam se stara izreka „Radi ono što voliš“ preokrenuti u „Voli ono što radiš“.

Kad se javlja stres?

Ako se javljaju ograničenja koja su visoko iznad naših trenutnih vještina ili ako postoje stvarna vanjska ograničenja koja nadilaze naše mogućnosti, dolazi do stresa.

Tijelo ima prirodnu sposobnost da se u slučaju infekcija, bolesti i drugih stresnih situacija vrati u ravnotežu. Međutim, to je moguće samo ako je živčani sustav u stanju homeostaze. Homeostaza je svojstvo organizma da održava svoje unutarnje uvjete stabilnima i relativno konstantnima. No, ako smo stalno izloženi stresnim situacijama, tijelo je stalno u stanju „bori se ili bježi“. Tada živčani sustav ne stavlja prioritet na obranu od bolesti te smo izloženiji padu imuniteta.

Često razvijemo osjećaj straha od situacija koje nam izazivaju nelagodu, poput odlaska na trening ili na poslovni sastanak. Takve strahove razvijamo tijekom života zbog različitih situacija i trauma s kojima smo se susretali. Problem je u tome što ih tijelo prepoznaje u jednakoj mjeri stvarnima kao i opasnost od tigra.

Kako ublažiti odgovor tijela na stres?

Svaki put kad naučimo nešto novo, naš mozak stvara nove veze i razbija stare. Ova sposobnost mozga da se mijenja, preoblikuje i reorganizira u svrhu bolje prilagodbe novim situacijama naziva se neuroplastičnost. Ako vježbamo izlaganje situacijama u kojima izlazimo iz svoje zone komfora, te će nam situacije izazivati sve manje stresa i razvit ćemo otpornost na njih.

Međutim, ponekad je strah toliko dubok da uopće nismo u stanju izložiti se određenim situacijama jer nam to stvara konstantan stres. Tada je potrebno dublje pogledati što stoji iza tog straha. Ako otkrijemo postoji li neki događaj iz ranog djetinjstva koji ga je potaknuo, možemo taj strah pretvoriti u učitelja. Tako ćemo pokušati identificirati što nam tijelo govori tim strahom. Ako se spojimo sa sobom i pogledamo što nas doista pokreće i motivira i ako slijedimo svoju intuiciju, onda smo na dobrom putu prema ublažavanju stresa. 

Koje su tehnike za redukciju stresa?

Redukcija stresa povezana je sa smanjenjem gustoće amigdale. Tehnika koja dokazano ublažava simptome stresa i dugoročno poboljšava odgovor organizma na stresne situacije je meditacija. Meditacijom se smanjuje aktivnost u amigdali, a smanjuje se i odgovor u dijelovima mozga koji su zaduženi za osjet boli. To znači da redovitom meditacijom možemo ublažiti postojeće simptome stresa i boli, ali i dugoročno utjecati na njihovo smanjeno pojavljivanje. Što se duže primjenjuje ova tehnika, to se više smanjuje intenzitet osjeta boli.

Ostale tehnike relaksacije kojima se smanjuje stres su fizičko vježbanje, osobito joga i vježbe dubokog disanja, zatim masaža, tai chi, kreativno izražavanje, druženje s prijateljima i druge tehnike koje nam pomažu da se povežemo sa sobom, da pogledamo što nas doista pokreće i motivira, a ne što nam vanjsko okruženje govori da bi nas trebalo motivirati. Ako nam svaki odlazak na trening ili na posao predstavlja stres, možda trebamo preispitati svoje ciljeve ili pogledati možemo li do njih doći na neki drugi način.